Nataša Kovačević – uporna, borbena, hrabra

Mlada i perspektivna srpska košarkašica Nataša Kovačević doživjela je početkom rujna prošle godine tešku prometnu nesreću kada je izgubila lijevu potkoljenicu i zbog čega je morala napustiti aktivno bavljenje košarkom. Danima su joj stizale riječi ohrabrenja, no ona nije očajavala – ubrzo nakon operacije košarkaški svijet je pozitivno šokirala kad je, skakućući na jednoj nozi, izašla na košarkaški teren. Oporavak je tekao odlično, baš kao i navikavanje na protezu, a ovih je dana sve iznenadila ne samo povratkom na teren, jer na njemu je stalno, nego i time što je, u Francuskoj, i zaigrala košarku.

U međuvremenu, Nataša je postala ambasadorica mladih u asocijaciji FIBA Europe, dobila visoko priznanje „Pierre de Coubertin – Sport kao škola života“, ali i osnovala Fondaciju „Nataša Kovačević“ kojoj je cilj da pomogne, primarno, ozlijeđenim i oboljelim mladim sportašima, ali i promociji ženskog sporta.

• Od teške ozljede, koja Vam je promijenila život, prošlo je više od godinu dana, no niti u jednom trenutku niste prestali da se borite. Naprotiv. I ovih dana mogli smo Vas vidjeti na košarkaškom terenu, kada ste u vrijeme posjeta Francuskoj nepogrešivo pogađali iza linije 6,75 metara. Baš ne možete bez lopte i košarke. Kakav je osjećaj stati pred koš?

Košarka je moja prva ljubav. Stalno izlazim na teren, čak sam sa bratom bežala iz bolnice kako bih šutirala. Ipak, u Francuskoj je bilo nešto posebno. Mogla sam da potrčim, šutiram skok-šut, pa čak i da uradim dvokorak što do tada nisam mogla ni da zamislim. Zaista ne postoje reči koje mogu da objasne koliko sam srećna što mogu sa drugarima ponovo da igram basket. I zato bih želela da se zahvalim Francuskoj košarkaškoj federaciji, posebno predsedniku Jean-Pierreu Siutatu i gospodinu Goranu Radonjiću, FIBA Evropi i Košarkaškom savezu Srbije.

• Iako Vam je amputirana lijeva potkoljenica, očito je da ste se uspjeli naviknuti na kretanje uz pomoć proteze. Vuče li Vas želja da ponovo zaigrate košarku?

Vreme će pokazati da li postoji mogućnost za tako nešto, ali se ne opterećujem time. Trenutno ni ne razmišljam o tome. Idem korak po korak trudeći se da uživam u svakom danu poštujući svaku pređenu prepreku. Ako sve bude zavisilo od mene, uopšte ne sumnjam da ću uspeti.

• Tragedija koju ste doživjeli mnogima bi preokrenula život, ali u negativnom smislu. Karijera Vam je, nažalost, prekinuta, no uspjeli ste pronaći sebe u drugim aktivnostima i to radite vrlo uspješno. U čemu je tajna?

Nema nikakve specijalne tajne. Sve je veoma jednostavno. Imate izbor da li da očajavate ili da učite iz situacije, a ja sam izabrala ovo drugo. Lično mi je najviše pomoglo to što volim da istražujem i to što se nikad nisam ograničila na jednu aktivnost. Košarka jeste bila veliki deo mene i još uvek jeste, ali to je samo igra i život čini još toliko lepih stvari koje želim da istražim.

• Zovu Vas i „djevojkom upornosti i hrabrosti“. Koliko ste svojim primjerom podrška drugima, i sportašima i svima drugim ljudima, koji se nađu suočeni sa teškom traumom kakva se Vama dogodila?

​Vaspitavana sam da se borim i nikad ne predajem. Jednostavno sam naviknuta na to. Teško je shvatiti da li ste nekom inspiracija dok vodite sopstvenu borbu, a shvatila sam koliko je način moje borbe važan i drugima tek kada sam otišla u posetu jednoj maloj devojčici, koja je takođe izgubila nogu. Svi ljudi su različiti i borba svakog čoveka je posebna na svoj način, ali važno je da se upamti jedno, baš kao u ovoj rečenici koju ću preneti: „Nema te slučajnosti ili sudbine, koja može osujetiti ili ukrotiti čvrstu odlučnost posvećene duše“.

• Koliko Vam je u svemu proživljenom u posljednjih godinu dana bila važna podrška obitelji i bliskih ljudi?

Podrška porodice je svakako nešto najvažnije i nešto što se ne dovodi u pitanje. Oni su takođe osetili sve što mi se desilo, ali smo kroz naše zajedništvo uspeli da još vise ojačamo. Takođe, podrška bliskih ljudi, ali i ljudi koje nisam znala pre, veoma su značili. Moja snaga je svakako dolazila i od njih.

• Kad ste dobivali Nagradu „Pierre de Coubertin – Sport kao škola života“ doživjeli ste „standing ovations“, a na pozornici Vas je dočekao jedan od najboljih europskih i svjetskih košarkaša svih vremena – Vlade Divac, danas predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije. Koliko Vam je to značilo?

Sâm momenat dodele ima za mene posebno značenje. Činjenica da sam bila u istoj prostoriji sa svim tim legendama mi je potpuno neverovatna. Znam da ću pamtiti taj događaj čitavog života. Nagradu mi je uručio čovek [Vlade Divac] zbog koga sam ustajala noću kako bismo porodično navijali za Sacramento Kings. Velika mi je čast bila što sam ga upoznala i što sam se uverila da je, osim toga što je košarkaška legenda, i veliki čovek.

• I FIBA Vas je prozvala ambasadoricom mladih u svom europskom ogranku.

Priznanje FIBA Evrope mi neizmerno znači. Imala sam prilike da učestvujem na različitim projektima i seminarima, kao i da budem na terenu, ali u malo drugačijoj ulozi. Bilo mi je zadovoljstvo da delim iskustva sa mladim ljudima i da pokušam pozitivno da utičem na njih. Sa nestrpljenjem očekujem učešće na budućim projektima.

• Osnovali ste fondaciju, koja nosi Vaše ime. Što su prioritetni zadaci fondacije?

Osnovala sam fondaciju u maju u želji da pomognem sportistima. Fondacija ima četiri prioritetna cilja: pomoć teže povređenim i obolelim sportistima; edukacija sportista o potrebama dodatnog osiguranja kao elementa zaštite od neželjenih događaja i uključivanje osiguravajućih kompanija u vidu pravljenja paketa usluga koji bi bili prilagođeni sportistima; podrška mladim sportskim talentima, ne samo u sportskom razvoju već i u školovanju; promociju ženskog sporta.

• Od osnivanja fondacije prošlo je pola godine. Kakvi su prvi dojmovi i jeste li zabilježili konkretne rezultate?

Svaki posao nosi svoje teškoće. Teško se nalaze partneri za projekte fondacije, ali borimo se. Puno smo uradili na promociji ženske košarke i na podršci mladim igračima. Dali smo i doprinos u mnogim humanitarnim akcijama. U ovom trenutku pomažemo jednom malom ženskom košarkaškom klubu iz Smedereva. Naša želja je da svi sportisti budu osigurani, da shvate važnost osiguranja, a što se najbolje vidi na mom primeru. Preliminarni rezultati pokazuju da je samo tri posto sportista osigurano i mi to želimo da promenimo.

I ovim putem pozivamo sve ljude da podrže rad fondacije na način na koji to mogu jer smo svi zajedno jedna sportska porodica i moramo da brinemo jedni o drugima. Svakako da nam je cilj da ojačamo kako bi se naš rad osetio kako u zemlji, tako i u Evropi.

• Ako Vas je teška prometna nesreća spriječila da vratite žensku košarku Srbije u europski i svjetski vrh, prekinuvši Vam karijeru, vjerujete li da kroz fondaciju možete pomoći promociji Vaših kolegica pod obručima?

Promocija ženske košarke, i ženskog sporta uopšte, jedan je od ciljeva fondacije. Moja majka je bila košarkašica, igrala je u Crvenoj zvezdi. Kao mala slušala sam mnogo priča o utakmicama i podršci sa tribina koju su oni imali. To je bilo ravno muškoj košarci danas. Bila sam u Parizu pre dve nedelje i prisustvovala manifestaciji „Open Day“ gde su se igrale utakmice pred punim tribinama. Imam želju da vratimo gledanost ženskom sportu u regionu i učiniću sve da to i ostvarimo.

• Budući da studirate na dva fakulteta, angažirani ste u fondaciji i na promociji košarke i sporta, pa me na kraju zanima – gdje se, u kojem pozivu i na kojoj poziciji vidite u skoroj budućnosti?

Trenutno sam fokusirana na studiranje i na rad fondacije. Kao što sam već rekla – idem korak po korak. Sfere interesovanja su mi menadžment, turizam i naravno sport. Svakako se nadam da ću u budućnosti raditi ono što zaista volim.